Na Veliki srijedu, 15. aprila 2020, upokojio se u Gospodu protojerej-stavrofor Momčilo Raičević. Potekao je iz svešteničke porodice. Njegov otac Andrija, porijeklom iz Podgorice, bio je sveštenik, a majka Vukosava sveštenička kći. Protojerej-stavrofor Momčilo Raičević rođen je 22. oktobra 1933. godine u Malom Duboviku, kraj Bosanske Krupe, u Bosanskoj Krajini. Zbog očeve službe više puta su se selili, pa je otac Momo osnovnu školu završio u Podgorici, a iz Bosne otišao u Beograd, upisavši se na Bogosloviju u Rakovici.

Nakon ženidbe sa Darinkom, 1958. godine, rukopoložen je za sveštenika i upućen na služenje u Bosanskoj Krajini, u Podgrmečju, upravo u kraj gdje je i rođen. Služenje na prvoj parohiji nije bilo lako, jer su pravoslavni i tokom i poslije rata mnogo stradali od vlasti, ali mu je ono ostalo u najljepšem sjećanju – zbog mladalačkog ushićenja svešteničkom službom, koju je smatrao „najvećim darom, poklonom od Gospoda”, kao i zbog ljubavi i pažnje kojom su ga dočekali parohijani, čestiti, srdačni Krajišnici. Često je čeznuo za Krajinom i patio zbog napuštenih sela, nepravde i stradanja koje je ondje podnosio srpski narod.

Već 1964. godine služba ga je odvela u Slavoniju, gdje će služiti deset godina, a potom se, po očevoj želji, sa porodicom, suprugom i četiri kćeri, preselio u Crnu Goru, u Podgoricu, na porodično imanje. Službu u Podgorici dobio je 1977. godine.

Velika je bila njegova radost kada je `90-ih godina počela duhovna obnova u Crnoj Gori, kada je narod počeo da prilazi Crkvi, naročito mladi. Nekad prazni hramovi primali su sve brojnije vjernike i otac Momo je osjetio svjež dah u životu Crkve. Zato mu je isprva teško palo ono što sa sobom nosi odlazak u penziju – u 68. godini. Međutim, na njemu se pokazalo da zaista, kako je otac Momo imao običaj da kaže, „Voli Bog slugu svog”. Sa skoro 70 godina otac je počeo da služi u ženskim manastirima, koji često nisu imali sveštenoslužitelja. Bilo je to novo iskustvo za starog protu i, svjestan toga, veoma pažljivo, skrušeno se trudio da se prilagodi željama, potrebama, navikama uglavnom mladih monahinja. Veoma nježan, prefinjen, osjetljiv za osobenosti monaškog života, ljubazan u odnosu sa ljudima, trpeljiv, tačan – postao je dragi, rado dočekivani član zajednice. Malo-pomalo više nije bilo dana kada nije služio liturgiju, i tako punih 18 godina. Tvrdio je da je više služio u manastirima, kao već umirovljen sveštenik, nego tokom svoje svešteničke službe. Podmladio se, zapravo oživio radosno služeći Svetu liturgiju koju je svim srcem volio. Bilo je jasno: Gospod je nagradio trpljenje svoga sluge i ponovo mu dao da osjeti ushićenje u služenju bar približno onom koje je imao na početku.

Otac Momo je sigurno svima sve istinski oprostio i prinio Gospodu iskreno pokajanje. Vjerujemo da ga je Otac naš Nebeski primio u svoje očinsko naručje. Neka bude vječno sjećanje na dobrog protu Moma.

Sestrinstvo manastira Ćelija Piperska

---

Mukotrpne godine
Kako je prota Momo svjedočio, nekoliko godina je bio jedini paroh u Podgorici, jer je mnogo sveštenika stradalo za vrijeme, a i poslije rata. Jedne godine na vaskršnjoj liturgiji nije bilo u hramu nikoga ko bi odgovarao. Bile su to mukotrpne godine za oca i njegovu porodicu. Narod, otuđen od vjere, nije prihvatio novodošavšeg sveštenika, niti su ga prihvatili rođaci koji su živjeli u blizini. Oskudica ga je natjerala da se bavi zemljoradnjom i stočarstvom. Trpio je nepravdu, omalovažavanja. Trpjela su i djeca, od kojih je najmlađa kćer imala 10 godina kada su došli u Podgoricu. Za njih nije bilo stipendija, ni drugih pogodnosti koje su ostala vrijedna djeca imala tokom školovanja.